Od svih ljudskih tvorevina jedino su priče vječne

Na zanimljiv se način Josip Mlakić vratio Ivi Andriću: romanom Na Vrbasu tekija, koji je, kako kaže, plod njegove dugogodišnje fascinacije tim piscem. Odvažio se naime jednu važnu temu iz Andrićeva opusa (ciklus o bosanskim fratrima) oblikovati u svom romanu njegovim jezikom i stilom, kao „neku vrstu hommagea“ Velikom Piscu, svjestan golema rizika, „jer nešto slično može ispasti ili odlično ili katastrofalno. Tu sredine nema, i to zbog Andrićeva neponovljivog jezika.“ Prema njegovim riječima olakotna mu je okolnost bila da mu je jezik Andrićevih djela bio blizak, jer je odrastao u sredini gdje je taj jezik bio vrlo živ. A u jednoj stručnoj anketi Mlakić je na pitanje kako bi opisao glavna obilježja svoga stila odgovorio ovako:

Izd. Fraktura, Zaprešić; Franjevački samostan
sv. Luke, Jajce, 2021.

„Nije mi problem pisati u različitim registrima i nisam pobornik ‘svoga’ stila. Nastojim se ne ponavljati iz knjige u knjigu. Stil prilagođavam kompoziciji romana. Ne započinjem pisati roman, primjerice, dok nemam gotovo kompletno njegovu arhitekturu, uključujući i stil. To je najvidljivije u mom romanu Tragom zmijske košuljice [2007] u kojem sam stilskim sredstvima nastojao napisati i svojevrsni hommage Ivi Andriću, odnosno pokušavao sam koristiti jezik na način na koji je on to radio. Također, 2002. objavio sam knjigu Obiteljska slika koja je imala podnaslov ‘Stilske vježbe’ u kojoj sam pokušavao ‘skidati’ stilove pojedinih pisaca: Andrića, Borgesa, Kiša, Babelja, Chandlera…“ Mlakićev povratak, nakon gotovo dva desetljeća, „piscu koji je opisao moj vlastiti svijet, jezikom koji sam slušao u djetinjstvu“ dade se naslutiti već u naslovu njegova romana (Na Vrbasu tekija ludička je parafraza naslova Na Drini ćuprija); drugi dio novog romana naslovljen je Jajačka hronika, kod Andrića pak imamo Travničku hroniku, a u pojedinim izdanjima Na Drini ćuprije podnaslov je glasio Višegradska hronika.

Novi Mlakićev roman sastoji se od tri dijela. Prvi je naslovljen Na Vrbasu tekija, a taj naslov „posuđen“ je i romanu kao cjelini. Naziv tekija (‘bogomolja u kojoj se okupljaju derviši, koji u njoj borave i obavljaju vjerske obrede’) ovdje se zapravo odnosi na franjevački samostan sv. Luke u Jajcu, za čiju gradnju, na samom zalasku osmanske vlasti u BiH, najviše zasluga ima fra Anto Knežević (1834–89), povijesni pisac i publicist, središnji lik tog dijela romana. Osim o dugogodišnjim prijeporima među franjevcima oko ishođenja dozvole za gradnju i samoj gradnji samostana, ovdje se govori i o ustanku 1875, a odmah potom o upadu austrougarske vojske i okupaciji BiH – kaotičnom i krvavom razdoblju s teškim posljedicama za sve stanovništvo.

Drugi dio nosi naslov Jajačka hronika, u čijem je fokusu Drugi svjetski rat i fra Josip Markušić (1880–1968), „jedan od najznačajnijih franjevaca u cjelokupnoj povijesti Franjevačke provincije Bosne Srebrene“. Kao što se u prvom dijelu romana obilato služio dokumentarnom građom prikupljanom više godina (pri čemu ne zaboravlja pohvaliti Ivana Lovrenovića, koji je fra Kneževića „sjajno portretirao u svom romanu Nestali u stoljeću“), tako je Mlakić postupio i u drugom dijelu romana. Pritom mu se osobito dragocjenim činio opsežni, povijesno iznimno važan fra Markušićev dnevnik Ratne zabilješke 1941–1945, za koji u jednom prikazu kaže da je „izvrsna građa za književno preoblikovanje, slična građa od koje je Ivo Andrić stvorio svoj neponovljivi književni svijet“. Godina je 1968, fra Markušić je onemoćao i uglavnom je u krevetu. Lebdi između života i smrti, pa je u tom dijelu romana forma kratka, prilagođena toj statičnosti lika: u njegovoj svijesti javljaju se prisjećanja na likove prijatelja, kolega fratara, znanaca, ali nije uvijek jasno zbiva li se to u zbilji ili u snu.

Treći dio romana, Paučina i promaja, razlikuje se od oba prethodna: sad je pripovjedač iz trećeg lica jednine prešao u prvo lice, a promijenio se i način pripovijedanja. Riječ je o spoju autobiografskih elemenata – povijesti Mlakićeva odnosa prema Andrićevu djelu – i njegovim razmišljanjima o nekim bitnim aspektima stvaralaštvu toga pisca. (U sklopu svoje narativne strategije Mlakić se poslužio malom varkom pa roman Na Vrbasu tekija „nudi“ kao izgubljeni i neobjavljeni Andrićev rukopis.) U prva dva dijela pripovjedač se vraća u bosansku prošlost, i oba puta u krizne, dramatične trenutke njezine povijesti: u opći, krvavi rasap periferne osmanske provincije, a zatim, gotovo stoljeće poslije, u posvemašnji mrak nacizma i rigidnost jednoumlja. Te tragične situacije s kojima su se morali suočavati jajački fratri, slabi, nezaštićeni pojedinci, stizale su od vremena do vremena, ali su se neumoljivo ponavljale. Mlakić u završnom dijelu romana povezuje dalju prošlost i suvremena zbivanja upozoravajući na procese koji nezaustavljivo metastaziraju.

Ali vratimo se književnosti. Mlakić svoj roman Na Vrbasu tekija želi završiti u Andrićevu stilu, kazati nekoliko riječi o priči i pričanju, „onoliko koliko ja to mogu, što bi ujedno trebala biti i svojevrsna posveta velikom piscu“: „Sve to stari, propada i nestaje, a priče o njima ostaju, upravo zbog te neutažive ljudske potrebe za pričom. Od svih ljudskih tvorevina, dakle, jedino su priče vječne.“